četvrtak, 22.12.2011.
Rasprava s prof. dipl. ekonomist
Tema je bila kriza i budući potezi trenutne vlasti. Gospodin je govorio kako se ništa drugo ne može napraviti nego rezovi i kako treba netko tko je vodio tvrtku doći na vlast i napraviti promjene, on vjeruje da samo takvi ljudi mogu promjeniti stanje u državi i zaustaviti krizu. Ja sam mu uzvratio sa pitanjem kako dizanjem poreza i rezovima može trenutna vlast zaustaviti krizu. Što onda kad dignu poreze i provedu rezove da li će se onda trenutna kriza zaustaviti ili će produbiti? Pokušao sam objasniti politiku neotplativog duga, ali me nije htio saslušati, već je uporno tvrdio da i ja dođem na vlast morao isto provesti. Kad sam oborio njegove tvrdnje on se počeo braniti i ignorirati me zato što se on poistovjetio s time što govori te bacanjem njegovih tvrdnji u vodu i on se sam uvrijedio. Ovo nam još jedanput govori kako ego sprječava ljudski napredak, jer bez kritične rasprave nema napretka. Mora se shvatiti politika dužniče doktrine i nastajanja novca. Novac nastaje kreditno i novac za kamate nikada nije ušao opticaj. Time dugovi postaju neotplativi što dovodi do teške kreditne krize, raspada ekonomije, ovrha, nezaposlenosti i nelikvidnosti. Umjesto da se državni manjak sprječava s rezovima i dizanjem PDV, on se treba pokrivati nekreditnom emisijom novca, kako bi bilo novca u opticaju za otplatu kamata i kako bi sustav likvidan tj. funkcionirao.
Kreiraj svoju stvarnost
Vanjska stvarnost ne postoji. Stvarnost je hrpa čestica koje dekodiramo preko našeg tijela, naše tijelo je zapravo biološko računalo. Stvarnost postoji samo u našim umovima. Stvarnost vanjska je projekcija naše kolektivne podsvijesti, ona je super hologram. Mi zapravo živimo i hodamo u našim umovima. Mi smo Beskonačna svijest, to beskonačno biće koje se prožima svugdje i zauvijek, koje preko sučelja, tj. našeg tijela igra simulaciju zvana život. Problem je tu što je čovjek "pao" i zaboravio je prirodu stvarnosti, igra je počela igrati njega a on igru, gledao je u zrcalo i mislio da je to prava stvarnost. Informacije koje nam dolaze "izvana" su pod manipulacijom i hrane iluziju te nas drže u ropstvu. Mi smo beskonačni i vječni. vrijeme da ustanemo i shvatimo to, da kreiramo našu realnost kakvu želimo, da izmijenimo naše slajdove na projektorima.
subota, 05.11.2011.
Dužnički novac, dužnička doktrina, kreditna multiplikacija, stvaranje novca iz ničega
Savez za promjene je jedina stranka u hrvatskoj koja hoće ukinuti dužničku doktrinu(novac = dug) i kreditnu multiplikaciju (nepostojeći novac) http://s-p.hr/
Izvor: http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm
"Fabijan je uzbuđeno uvježbavao svoj govor kojeg je trebao sutradan da održi pred masom ljudi. Bio je uvjeren da će se oni okupiti. Uvijek je želio ugled i moć a sada su se njegovi snovi počeli ostvarivati.
On je bio zanatlija, izrađivao je nakit i razne ukrase od srebra i zlata. Međutim, nije bio zadovoljan time da radi samo da bi preživljavao, on je bio u potrazi za uzbuđenjima i izazovima.
Ljudi su generacijama koristili sistem robne razmjene. Čovjek je izdržavao svoju porodicu obezbjeđujući sve što joj je potrebno ili bi se specializirao u određenoj struci. Kada bi proizveo neki višak, on bi ga razmjenjivao s viškovima koje su proizveli drugi.
Dan na tržnici bio je uvijek bučan i prašnjav, ali ljudi su se ipak radovali žagoru i pogađanjima a posebno druženju. Bilo je to mjesto puno sreće i zadovoljstva ali sada je već bilo previše ljudi i previše svađe. Nije više bilo vremena za razgovor – tako se i pojavila potreba za nekim boljim sistemom.
Ljudi su uglavnom bili sretni i uživali su u plodovima svoga rada.
U svakoj društvenoj zajednici bila je formirana jedna jednostavna vlada s ciljem zaštite individualnih sloboda i prava, kao i osiguranja da se nikoga ne prisiljava da čini nešto protiv svoje vlastite volje.
To je bila jedna i jedina svrha vlade, dok je svakog guvernera dobrovoljno podržavala lokalna zajednica koja ga je izabrala.
Međutim, pijačni dan je bio jedini problem kojeg nisu mogli riješiti. Vrijedi li jedan nož dvije košare kukuruza ili ne? Vrijedi li krava više od kola...itd Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem trgovine.
Tada je Fabijan proglasio: "Imam rješenje za ove probleme i pozivam sviju na sutrašnji javni skup."
Sljedećeg dana došlo je do velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo objasnio sve o jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac". Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" pitali su ljudi.
"Zlato od kojeg sam izrađivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rđa a dugo traje. Napraviću novčiće od zlata a svaki novčić nazvaćemo 'dolar'."
Objasnio je sve prednosti tog sistema i kako će 'novac' biti sredstvo za razmjenu - mnogo bolje od robne razmjene.
Međutim, jedan od guvernera je izrazio sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj vlastiti novac”. “To bi bilo vrlo nepravedno", spremno je uzvratio Fabijan, "Samo one kovanice koje će biti odobrene od vlasti moći će se koristiti a one će imati na sebi utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zaslužujem više, svi koriste moje svijeće," oglasio se svjećar. "Ne," uskočio je stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari trebamo dobiti najviše." I tako je došlo do svađe.
Fabijan ih je pustio da se svađaju neko vrijeme a onda je rekao: "Budući da se ne možete složiti, predlažem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god želi. Neće biti ograničenja, osim vaše sposobnosti da mi vratite dug.
Što više uzmete, više ćete morati otplatiti u roku od godinu dana. "A što ćeš ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pružam usluge tj. snabdijevam vas novcem, naravno da zaslužujem i platu za taj moj posao. Recimo da za svakih 100 novčića koje podignete, vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica će biti moja naknada koju ćemo zvati 'kamatom'.
Ovo se činilo kao jedino rješenje, a pored toga, 5% je zvučalo kao mala naknada. "Dođite sljedećeg petka, pa ćemo početi."
Fabijan nije gubio vrijeme. Izrađivao je kovanice danonoćno i krajem sedmice već je bio spreman. Ljudi su se okupili ispred njegove radnje i nakon što su guverneri pregledali i odobrili kovanice, počeo je taj novi sistem. Neki su posudili samo malo i otišli da ga odmah isprobaju.
Novac ih je oduševio, te su odmah počeli sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrijednost svake stvari bila je nazvana 'cijenom', a cijena je ovisila o količini rada uloženog u njenu proizvodnju. Ukoliko je nešto iziskivalo dosta rada, cijena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cijena je bila prilično niska.
U jednom gradu živjeo je čovjek po imenu Alan, koji je tamo bio jedini časovničar. Cijene njegovih satova bile su veoma visoke jer su mušterije bili voljni dobro platiti kako bi mogli imati jedan od njegovih satova.
Tada je drugi čovjek počeo izrađivati satove i ponudio ih po nižoj cijeni kako bi ih lakše prodao. Alan je bio prisiljen sniziti svoje cijene i proizvoditi još kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna konkurencija.
Isto se desilo s graditeljima, prijevoznicima, računovođama - u stvari sa svakom branšom. Mušterije su uvijek birale ono što su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu izbora. Nije bilo vještačkih zaštita poput licenci i tarifa koje bi sprječavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose. Standard života se poboljšao, i nije prošlo dugo a ljudi su se pitali kako su uopšte mogli prije bez novca
Krajem godine Fabijan je napustio svoju radnju i posjetio je sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su imali više nego što su posudili od njega, a neki manje, s obzirom da je količina izdanog novca bila ograničena. Oni koji su imali više nego što su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali posuditi ponovo, kako bi nastavili.
Drugi su otkrili po prvi put u životu da su dužni. Prije nego što bi im posudio još novca, Fabijan bi im stavio hipoteku na neki dio imovine. Većini ljudi je onih 5% bilo teško za pronaći.
Niko nije shvatio da kao jedna cjelina, zemlja nikad neće moći da se otarasi duga sve dok se sav novac ne otplati, pa čak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na svakih 100, koji uopšte nikada nije ni bio posuđen. Niko osim Fabijana nije mogao vidjeti da je nemoguće platiti kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdan, dakle nekome je morao nedostajati.
Istina je da je Fabijan potrošio nešto novca, ali on nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave ekonomije na samog sebe. Ljudi je bilo na hiljade, a Fabijan je bio samo jedan. Uz to je još uvijek bio bogati zlatar koji je zarađivao za jedan udoban život.
Iza svoje trgovine Fabijan je imao jedan trezor i ljudima se činilo pogodnim da ostave nešto od svojih zlatnika na čuvanje. On je zaračunavao jednu malu naknadu za tu uslugu koja je ovisila o iznosu i vremenu na kojeg je novac bio pohranjen. Vlasnicima je davao potvrde za njihove uložene iznose.
Kad je neko otišao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namjenjenog trgovcu, nego samo potvrdu s vrijednošću dobara koje je želio kupiti.
Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane, te su ih prihvatali imajući na umu da ih mogu uvijek odnjeti kod Fabijana i tamo podići odgovarajući iznos novca. Potvrde su se počele širiti iz ruke u ruku umjesto da se to radi sa zlatom. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde – smatrali su ih isto vrijednima kao i novac.
Nedugo zatim, Fabijan je primjetio kako ljudi neobično rijetko podižu svoje zlatne kovanice.
Tako je pomislio: "Eto, imam toliko tog zlata a još uvijek sam zanatlija koji teško radi. To nije u redu. Postoje stotine ljudi koji bi bili sretni da mi plate kamatu za korištenje ovog zlata koje ovdje leži i kojeg malo ko uopšte podiže. Istina, to zlato nije moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono što je bitno. Uopšte ne trebam ni kovati nove novčiće, kad mogu koristiti ove koji su pohranjeni u mom trezoru."
Isprva je bio vrlo oprezan, posuđujući samo par kovanica na neko vrijeme, uz veliku garanciju da se oni vrate. No postepeno je postajao sve odvažniji posuđujući veće i veće iznose.
Jednog dana od njega je bio zatražen veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio: “Umjesto da nosite sav taj novac sa sobom, mogu vam izdati jednu ili više potvrda na vaše ime za sumu novca kojeg tražite”. Klijent se složio i Fabijan mu je izdao potvrde. Tako je on dobio kredit a i zlato je još ostalo u njegovom trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno smijao. Mogao je zadržati svoj kolač, čak i ako ga pojede. Mogao je posuđivati zlato a istovremeno ga i dalje držati u svom trezoru.
Prijatelji, stranci, pa čak i neprijatelji trebali su finansijska sredstva kako bi održavali svoje poslovanje, - a sve dok su imali pokriće, mogli su posuđivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'posuđivati' novac drugima u vrijednosti nekoliko puta većoj od vrijednosti zlata koje nije bilo njegovo ali se nalazilo u njegovoj riznici. Sve je bilo bezbjedno a problemi bi nastali samo u slučaju da se stvarni vlasnici pojave i zatraže svoje zlato ili kod gubitka povjerenja ljudi.
On je uredno čuvao knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao posuđivanja novca pokazao se veoma unosnim.
Njegov položaj u društvu je rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je značajan čovjek kojeg se moralo poštovati. Kad se o finansijama radilo, njegova riječ se uzimala kao svetinja.
Fabijanova djelatnost pobudila je znatiželju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili jednog dana i posjetili ga. On im je rekao šta radi, ali im je posebno naglasio potrebu za tajnošću.
Ako bi se njihov plan razotkrio, cijela šema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan tajni savez.
Svi su se vratili u svoje gradove i počeli raditi onako kako ih je Fabijan podučio.
Ljudi su sada prihvatali potvrde vrijednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takođe bile deponovane na čuvanje u riznicama, isto kao i zlatne kovanice. Kad bi jedna stranka htjela platiti drugoj za određenu robu, jednostavno bi napisala kratku obavijest Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci cifru.
Ovaj je novi finansijski sistem postao je vrlo popularan, a te potvrde su nazvane - 'čekovi'.
Jedne noći u kasne sate, zlatari su održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan. Narednog dana sazvali su sastanak s namjesnicima i Fabijan započe ovako: "Potvrde koje mi izdajemo su postale vrlo popularne. Bez sumnje, većina vas namjesnika ih koristite takođe jer ih smatrate vrlo praktičnim." Guverneri su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem. "Dakle," nastavio je, "neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."
Namjesnici su se uplašili. "Što možemo učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio: "Moj prijedlog je da bi vlasti trebale štampati potvrde na poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica bude potpisana lično od strane glavnog guvernera.
Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti troškove štampanja, jer će nam to uštedjeti mnogo vremena koje koristimo pišući potvrde. Namjesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude od falsifikatora i složili se s tim da štampaju novčanice.
"Nadalje", dodao je Fabijan, "Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlažem da donesete zakon da svako ko nađe zlatno grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni će za to biti nagrađeni potvrdama i kovanicama."
Zamisao je dobro zvučala i bez puno razmišljanja odštampan je velik broj 'novčanica'. Svaka je imala na sebi napisanu vrijednost - $1, $2, $5, $10 itd. Zlatari su platili male troškove štampanja.
Novčanice su bile mnogo prikladnije za nositi i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Uprkos svojoj popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su korištene tek za 10% transakcija. Statistika je pokazivala da je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.
Tako je započeo sljedeći dio plana. Do sada, ljudi su plaćali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako bi privukao više novca na pohranu u svoje trezore, Fabijan je ponudio da plaća 3% kamate na njihov novac.
Većina ljudi je vjerovala kako im on posuđuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Na kraju krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3%, umjesto da plaćaju za čuvanje njihovog novca.
Količina ušteđevina je rasla u Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama mogao drugima posuđivati $200, $300, $400 a ponekad i do $900 za svakih $100 u novčanicama i kovanicama koje su kod njega bile deponovane. Morao je biti oprezan da ne prekorači omjer od devet na prema 1 jer je jedna od devet osoba zahtjevala novčanice i kovanice za upotrebu.
Kada ne bi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno zato što su im štedne knjižice pokazivale koliko novca su povjerili na čuvanje. U svakom slučaju, na 900 dolara u knjiškim ciframa koje je Fabijan posuđivao pišući sam čekove, on je mogao tražiti do 45 dolara u kamatama, dakle 5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaćeni - dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo otpisano s liste dugova, dok je Fabijan zadržavao 45 dolara kamate. On je bio prilično voljan platiti 3 dolara kamate na izvornih 100 dolara koji nikad nisu ni izašli iz njegovog trezora. Ovo bi značilo da je za svakih 100 dolara koji su bili kod njega deponovani, bilo moguće izvući 42% profita, dok je većina ljudi mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su takođe radili istu stvar.
Stvarali su novac iz ničega potezom olovke a pored toga su još zaračunavali i kamate.
Vlada naravno nije kovala novac, ona je u stvari samo štampala novčanice i kovanice i davala ih zlatarima da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini trošak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za štampanje novca. Međutim, oni su ipak stvarali novac za kredititranje ni iz čega, a naplaćivali su kamatu za njega. Većina ljudi je vjerovala da je vlada ta koja upravlja zalihama novca. Takođe su vjerovali kako im Fabijan posuđuje novac koji su drugi povjerili, mada je bilo čudno kako to da se ničiji polog nije smanjivao. Da su svi pokušali podići svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena.
Jednog dana, Fabijana je posjetio jedan mudar čovjek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih $100 koje izdaješ, zahtjevaš $105 za uzvrat a onih $5 kamate ne može biti plaćeno jer taj novac ni ne postoji.
Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd. a ti samo proizvodiš novac. Ako npr. u zemlji postoje samo dvojica poduzimaća a ostale ljude zaposlimo, pa onda posudimo $100 svakome, platimo im $90 u plaćama a za sebe ostavimo $10 profita (kao našu platu), to znači da je ukupna kupovna moć $90+$10 x 2, dakle $200. Međutim, da bi isplatili tebe, mi bi morali prodavati naše proizvode po $210. Ako jedan od nas uspije prodati sve svoje proizvode za $105, drugi čovjek se može nadati da dobije samo $95. Takođe, dio čovjekovih dobara ne može ni biti prodan jer više nije preostalo novca kojim bi se kupili.
On ti još uvijek duguje $10 koje ti može otplatiti jedino posuđujući više. Taj je sistem nemoguć. Sigurno, trebao bi izdavati $105, dakle $100 meni, a $5 samom sebi, koje ćeš moći da trošiš. Tada bi 105 dolara bilo u opticaju i dug bi mogao biti otplaćen."
Fabijan ga je mirno saslušao i na kraju je rekao: "Finansijska ekonomija je jedna komplikovana stvar, mladiću. Za takve su stvari potrebne godine proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima a ti se brini o svojima. Moraš biti efikasniji, produktivniji, ekonomičniji i postaćeš bolji poslovni čovjek. Ja sam uvijek voljan da pomognem kad se o tim stvarima radi."
Čovjek je otišao neuvjeren. Bilo je nešto pogrešno u Fabijanovoj djelatnosti i on je osjećao da je Fabijan vješto izbjegao da odgovori na njegova pitanja.
Ipak, većina ljudi je poštovala Fabijanovu riječ - "On je stručnjak , a ostali sigurno nisu u pravu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljšala - Zasigurno napredujemo."
Kako bi pokrili kamatu na novac kojeg su posudili, trgovci su bili prisiljeni povisiti svoje cijene. Radnici su se žalili kako su im plate previše male. Poslodavci su odbijali davati veće plate tvrdeći kako bi u suprotnom bili upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cijenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile kako hrana postaje sve skuplja.
I na kraju, neki ljudi su stupili u štrajk, što je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su toliko osiromašili da im ni prijatelji i rodbina nisu mogli pomoći. Većina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac za kojeg im se činilo da ga nikad nema dovoljno. Međutim, oni nikada nisu dovodili u pitanje sam - sistem. Vjerovali su da je njihova vlada ta koja upravlja tim sistemom.
Nekolicina je povukla svoj novac i oformila 'pozajmljivačnice' ili 'financijske' kompanije. Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od Fabijanovih 3%, ali mogli su posuditi samo novac kojeg su posjedovali - nisu imali tu čudnu moć da stvaraju novac iz ničega, pišući brojke u knjige.
Ove kompanije su pomalo zabrinjavale Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili nekoliko svojih kompanija. Uglavnom su kupovali druge, prije nego što su one uopšte počele s radom. Za tili čas, sve financijske kompanije su prešle u njihovo vlasništvo ili su bile pod njihovom kontrolom.
Ekonomska situacija postajala je sve gora. Radnici su bili uvjereni da njihovi šefovi zarađuju prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici lijeni i kako ne ispunjavaju pošteno svoje radne obaveze. Svi su prebacivali krivicu na druge. Namjesnici nisu znali kako da riješe taj problem, a goruće pitanje je bilo - kako pomoći onima koji su bili pogođeni siromaštvom?!
Tako se počelo s programom socijalne pomoći a doneseni su i zakoni koji nalažu ljudima da im obezbjeđuju određeni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su vjerovali u staromodnu ideju kako je pomoć susjedu jedan čin drage volje: "Ovi zakoni nisu ništa drugo do jedna ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe protiv njene volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira na to kakva je pozadina tih mjera."
Međutim, svi su se osjetili bespomoćnima a zaplašivali su ih i zatvorskim kaznama ukoliko bi odbili platiti. Ove dobrotvorne šeme donjele su određena poboljšanja, ali problem se brzo vraćao, te je trebalo više novca. Cijena ovih programa je stalno rasla, baš kao i veličina vladajućih struktura.
Većina namjesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviđala ideja da traže sve više i više novca od svog naroda, i na kraju nisu imali drugog izbora nego početi posuđivati novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako će taj novac moći vraćati. Roditelji si više nisu mogli priuštiti da plaćaju učitelje za svoju djecu. Nisu mogli plaćati liječnike. A prijevoznici su ostajali bez posla.
Vlast je bila prisiljena preuzimati ove djelatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, liječnici i mnogi drugi postali su državne sluge, tj. službenici. Malo njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primjerene plate ali su izgubili svoj identitet. Postali su sićušni kotači u jednoj ogromnoj mašini.
Nije bilo mjesta za ličnu inicijativu a ni neko lično zalaganje se nije priznavalo, plata im je bila ograničena a napredovalo se samo u slučaju penzionisanja ili smrti njihovih pretpostavljenih.
U očaju, neki članovi vlade su potražili Fabijanov savjet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a ličio je i na nekoga ko se razumije u pitanja novca. On je saslušao njihove probleme i na kraju im je odgovorio: "Mnogi ljudi nisu u stanju sami rješavati svoje probleme, pa trebaju nekog ko će ih rješavati umjesto njih. Sigurno se slažete s tim da većina ljudi ima pravo da bude sretna i osigurana nužnim potrepštinama za život. Uostalom, jedna od naših velikih izreka i kaže: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?
Jedini način da se stvari usklade bio bi da se uzme višak bogatstva od bogatih i da se on ustupi siromašnima. Uvedite porezni sistem. Što više čovjek ima, više će morati da plati. Sakupljajte poreze od svake osobe ovisno o njezinoj radnoj sposobnosti i dajte svakome prema njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti besplatne za sve one koji si ne mogu priuštiti da ih plate."
Fabijan im je ponudio dugačak govor ukrašen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je završio sa: "Oh, uzgred rečeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Posuđujete ga već neko vrijeme. Najviše što mogu učiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opraštam vam glavnicu, platite samo kamate."
Otišli su bez neke dublje analize Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - što više zaradiš, veća ti je porezna stopa. Nikome se ovo nije sviđalo ali su plaćali ili odlazili u zatvor.
Trgovci su još jednom bili prisiljeni povećati cijene, nadničari su tražili veće nadnice što je natjeralo mnoge poslodavce da zamjenjuju ljude mašinama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i prisililo vladu da uvede još više programa za socijalnu pomoć.
Uvedene su tarife i ostala sredstva zaštite kako bi se očuvale neke industrijske branše, ako ništa, onda bar zato što su obezbjeđivale zaposlenje većem broju ljudi. Neki su se pitali da li je svrha proizvodnje - proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mijesta!?
Kako su se stvari pogoršavale, isproban je cijeli jedan niz raznoraznih mjera poput kontrole plata, kontrole cijena i kontrole svega i svačega. Vlada je nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju, poreze na platu itd. Neko je primjetio da izmedu farmerovog žita, pa do vekne kruha na domaćinovoj trpezi, stoji 50 poreza.
Javljali su se 'stručnjaci' i neki su bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka vraćali su se ne postigavši ništa osim vijesti da će porezi biti preraspodijeljeni, međutim, u globalu oni su uvijek rasli.
Fabijan je zahtjevao svoje pare a sve veće i veće svote poreznog novca su bile potrebne kako bi se njega isplatilo.
Tad je došlo do stvaranja čitavog spektra stranačkih politika - ljudi su se počeli svađati koja grupa upravnika može najbolje riješiti probleme. Svađali su se oko ličnosti, ideoligija, stranačkih programa, svega osim - istinskih problema.
U jednom gradu je kamatni dug premašio iznos poreza koji je bio prikupljen tokom poslednje godine dana. U cijeloj zemlji se suma neplaćenog kamatnog novca povećavala, a dodatna kamata se zaračunavala i na neplaćene kamate.
Malo po malo, Fabijan i njegovi prijatelji postajali su vlasnici velikog dijela stvarnog bogatstva zemlje. On je time dobio i veću mogućnost nadzora nad ljudima. Međutim, taj nadzor je još uvijek bio nepotpun. Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod kontrolu.
Većina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su ušutkivani financijskim pritiscima ili su trpjeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio stanica a on je pažljivo odabirao i ljude koji će njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju za poboljšanjem svijeta ali nisu mogli postati svjesni da su iskorištavani. Njihova rješenja su se uvijek bavila posljedicama problema a nikad uzrokom.
Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za lijevo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se vjeruje sve dok se nisu doticale istinskog problema.
Fabijanov plan se skoro približio svom potpunom ispunjenju. Cijela zemlja mu je bila dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli vjerovati samo ono što je on od njih tražio.
Kad čovjek ima mnogo više novca nego što ga može potrošiti na svoje prohtjeve, šta mu onda uopšte preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Dok su u vladi i medijima bili korišteni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.
Većina zlatara su postali takvima. Poznavali su osjećaj velikog bogatstva, ali ih ono više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru.
Oni su vjerovali da su superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizovane. Vlast je naše pravo po rođenju."
U cijeloj zemljiFabijan i njegovi prijatelji posjedovali su mnogo kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i odvojeno posjedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima ali u stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su ubijedili par namjesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak koristili ni svoj novac za to - stvorili su zajam od dijela novca iz depozita drugih ljudi.
Ova institucija je izvana odavala dojam regulisanja finansijskih poslova od strane vlade, ali za divno čudo, ni jednom namjesniku ili državnom službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član upravnog odbora.
Vlada više nije posuđivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Rezervi'. Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će posuđeni novac biti vraćen, predstavljao je procjenjeni iznos poreza koji će se prikupiti od naroda sljedeće godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namjerom da otkloni svaku sumnju da je on taj koji kontroliše finansije zemlje, stvarajući utisak da se tu radi o vladinoj djelatnosti. Međutim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolisao.
Fabijan je imao toliku kontrolu nad vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako kako joj je on nalagao. Tako se on naprasno hvalio: "Dajte mi nadzor nad novcem nacije i neće me zanimati ko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namjesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije.
Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvijek bila zaračunavana na svaku posudbu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo a vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a kamo li glavnicu.
Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se još uvijek pitali: " Novac je jedan sistem koji je stvoren od starne čovjeka. Zasigurno ga se može napraviti takvim da mu služi, umjesto da njime vlada?" Međutim, takvih je ljudi bilo malo a njihovi glasovi su se utapali u jednoj divljoj utrci za nepostojećim interesom ili kamatom.
Administracije i stranačke etikete su se stalno mijenjale ali glavna politika se stalno nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao plaćati. Uslovi za Fabijanov posljedni potez su sazreli.
10% novčanih zaliha bilo je još uvijek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo biti ukinuto na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su htjeli, tako da su još uvijek imali nešto kontrole nad svojim životima
Međutim, nije bilo uvijek sigurno nositi sa sobom novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvaćani izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena fotografija i identifikacijski broj.
Kad bi ta karta bila predočena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da provjeri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati što je htjela do određenog iznosa.
Isprva, ljudima je bilo dopušteno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen mjesečno, tako da kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za platu ali ne i poduzimačima. Oni su morali instalirati mašineriju, proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke itd. Ukoliko bi pretjerali za koji mjesec, bila bi im uračunata kamata od 1.5% za svaki mjesec duga. Ta svota je iznosila 18% godišnje.
Poduzimači nisu imali druge nego dodati 18% na prodajnu cijenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio iznajmljen nikome. U cijeloj zemlji, poduzimačima je dan nemoguć zadatak da plaćaju $118 za svakih $100 koje su posudili – tih dodatnih $18 nikad nije ni bilo napravljeno.
Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo oličenjem uspjeha i poštovanja. Njegova predviđanja u financijama i ekonomiji sada su prihvatana skoro kao vjerska ubjeđenja.
Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni poduzetnici bili su uništeni. Za različite djelatnosti bilo je nužno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo veoma otežano.
Fabijan je posjedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala a koje su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod vladinom zaštitom.
Fabijan je želio da uz pomoć sistema plastičnih kartica eliminiše novčanice i kovanice. Plan mu je bio da kad se novac skroz povuče iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski finansijski sistem moći će nastaviti s poslovanjem.
Znao je kako će neki izgubiti svoje iskaznice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želio je da se donese zakon po kojem bi svako morao da ima istetoviran identifikacijski broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svjetlu i bio bi povezan s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.
________________________________________________________
Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija"
četvrtak, 27.10.2011.
Čudna smo mi vrsta
Kažeš nekome esencijalnu istinu kao što je ona stara bankarska da je novac dug i da su dugovi neotplativi, objasniš to u detalje i dalje ta osoba od svog tog transa nemože uvidjeti implikacije tog novčanog sustava na svakodnevni život svih ljudi ovoga prelijepog planeta Zemlje. Nemože pojmiti zbog svoje hipnoze kako to djeluje na njega na njegovu djecu. Umoran sam od razotkrivanja tih namjerno od zla postavljenih sistema. Kako netko može gledati svu tu patnju i ostati ravnodušan, razina svijesti ti mora biti niska. Borci za pravdu i slobodu u SAD-u izlaze na ulice, a Obama ih cinično ne spominje nego njegove trupe ispranih mozgova ih na brutalan način hapse. Libijske pobunjenike je nazvao borcima za slobodu, dok su oni samo plaćenici od strane zapadnih moćnika. Dok se ironično nisu u njegovoj zemlji pojavili, doduše ne plaćeni nego prevarani i izvarani robovi od strane moćne mašine zvanog novog svjetskog poretka. Obama njih ne naziva borcima za slobodu i pravdu. Tu vidite izokrenutost ovog ludog ljudskog svijeta velika većina živi u totalnoj amneziji i nemože povezati stvari oko sebe da vidi što se događa. Libija došla u ruke zapadnih diktatora koji će je sada kao lešinari rastrgati i podjeliti među sobom. Prođite svojim gradom i gledajte u ljude da primjetite kako žive u nekom nametnutom svijetu ne za njih prirodnom ne vide stvari koje se oko njih događaju, teško je šta objasniti takvoj osobi. Bilo kakva strana vijest ili neka nova ideja kada uđe u njihov mizerni život im razara glave i ne žele je slušati te zabijaju glavu u pijesak te nastavljaju dalje sa šizofreničnim životom kojeg stvorili u svojim glavama i stvako tko ga izazove biva napadnut ili ignoriran. Zabijanje glave u pijesak i odvraćanje pozornosti od uzroka problema kao što su dužnička doktrina i stvaranje novca iz ničega neće riješiti te probleme. Trebamo postati samosvjesni i odgovorni, kako može netko nestati kao Antonia Bilić a da se to polako zaboravi. Nemožemo davati svoju moć nekim institucijama da pronalaze nestale ljude jer i one same mogu biti umješane.
Ali tu je škola da ignoriramo sve oko sebe i da si stvorimo iluzionarni svijet kao šizofrenici
Čitamo se
ponedjeljak, 08.08.2011.
Tko ne voli, proći će mu život pred očima
Živjeti život iz srca... Sjetiti se jednoga što sam sve mogao napraviti a nisam. Pomagati ljudima, širiti empatiju i suosjećanje biti pošten i govoriti istinu su najviše vrijednosti. Tko iza sebe ima istinu taj se ne boji ničega. Moj dom Hrvatska ulazi u teško razdoblje zbog predatorskih bankara i njihovih planova. Plan je u srednoj završnoj fazi. Počelo je uzimanjem kredita u švicarskom franku. Sada im je poskupio kredit i moraju vraćati puno više nego što su posudili, pošto ne mogu vraćati oduzimaju im se domovi i biznisi. Ne napuštajte svoje domove jer to što su napravili nije legalno. To je namjerno izazvana dužnička kriza, dužničkim novcem, kako bi se banke dograbile vaše imovine i uvele fašizam bez oružane okupacije. Nego okupacije dugom. Broj ljudi koji ovo zna i koji je zainteresiran za ovo je mali. Dok se javna šminka turizma i partiyanja održava, ulazimo u sve veću propast i sve je više ljudi na ulicama. Dali to mora biti tako kako bi se pogled čovjeka na svijet promijenuo? Neznam ali znam da ovo što se događa nije pravedno i da ljudi znaju kako to sve funkcionira sutra bi bili na ulicama. Šaka bogatih živi od leđa milijarde siromašnih. Ne surađivajte s takvim načinom, istim postupkom on propada, taj način života gdje bogati žive od siromašnih. Još jedna stvar kad bi znali da vam je sutra zadnji dan što bi ste sve napravili, ja bi preporučio da volite sve oko sebe, jer to ste vi. Tko ne voli, proći će mu život pred očima. Čak i predatori na ovom svijetu zaslužuju ljubav.
nedjelja, 17.07.2011.
Biti ili ne-biti
Vrijeme kao iluzija.... Prošlost, sadašnjost, budućnost.... Sve iluzije NAŠEG uma koje postoje kao u filmu. Um živi u prošlosti i budućnosti i filtrira sadašnjost kroz prošlost i buduća očekivanja, zatvara se u začarani krug matrice. Osloboditi se omče toga znači postati svjestan, otići onkraj uma. Ti nisi tvoj, auto, tijelo, identitet, um. To je jednostavno otkriće i jako važno. Olakšava život i unosi prisutnost mira i radosti. Nestaju sve iluzije kao što je i vrijeme, ekstremi emocija. Na kraju strah, agresija i mržnja se topi u vašoj prisutnosti i samo radost ostaje. Gledati ćete svijet s očima svijesti i vidjeti ćete njegove nedostatke. Nedostatke koji proizlaze iz uma. Svako obožavanje, klanjanje nečemu, stranke, pokreti, sve su to aktivnosti uma. Živjeti svjesno i onkraj uma donosi vam poboljšanja u zdravlju, odnosima, seksu, intelektu... Mi smo svijest i svijest je savršena. Gledam kako ljudi traže promjenu, a oni su ta promjena.
subota, 26.03.2011.
Dobro jutro
Dobro jutro uz lijepu jutarnju svjetlost želim vama. Hrvatska ima najbolji potencijal za resurso - baziranu ekonomiju zbog toga što nije letjela bez krila kao "gospodarski razvijene zemlje". Europljani protiv smanjenja štednje: tisuće se sukobili s policijom u Bruxellesu. http://www.youtube.com/watch?v=aUV5TqVre1Q
Izvor: http://thedopeshow.blog.hr/2011/03/1629082112/chemtrails.html
"Chemtrails
Prevedeno na naški, chemtrails doslovno znači "kemijski tragovi".
Što su stoga kemijski tragovi? Prema teoretičarima zavjera, chetrailsi su oblici kondenzacijskih tragova koje puštaju avioni poslani isključivo za taj zadatak, a u sebi sadrže razne metale i elemente opasne po ljudsko zdravlje.
Pretpostavljam da sam vam već zgadio ostatak teksta spominjući zavjere, ali molim vas da donesete vlastitu prosudbu na kraju pročitanog čitavog teksta, neću duljiti...
Na slici gore je običan kondenzacijski trag kojega stvara normalan mlažnjak, a na ovoj ispod su odlično uspoređena dva traga: kemijski, koji ostaje ne nebu mnogo duže i kondenzacijski, koji nestaje u roku od nekoliko minuta, dok je avion još u opsegu oka.
Mislim da je razlika prilično uočljiva, jer chemtrailsi ostaju u zraku po nekoliko sati, dužina im stane u nekoliko desetaka dužine običnoga contraila i najčešće crtaju mrežaste uzorke po vedrome nebu:
Oblik tih mreža tijek vremena rasprši u oblakoliku maglicu na nebu koja onda polako pada na zemlju, jer sadrži kemikalije i metale koji su teži od zraka. Nakon takvih velikih mreža tragova, često se sljedeći dan može očekivati nevrijeme ili manji udio sunčeva svjetla.
Početak dokumentarca u kojemu se može jako puno saznati o ovoj temi:
U filmu je prikazano da vlada ne zataškava chemtrailse kao pojavu, nego da sa svrhom šalje te avione. Među svojim razlozima navode sprečavanje globalnog zatopljenja (kojega nikako ne smatram ljudskom krivicom, nego prirodnom pojavom) na način da se stvori sloj metala (među kojima su aluminij i barij) kako bi se dio sunčevih zraka reflektirao nazad u svemir, pa čak priznaju i manipulaciju veremena kao zadatak chemtrailsa, ali također kažu da nisu svjesni velikog djela posljedica na ljudsko zdravlje, jer se to područje nije dovoljno istražilo. Uz sve ovo rečeno, neki izvori i dalje navode da vladajući chemtrailse ne priznaju kao pojavu.
Negdje sam pokupio informaciju da su se u Hrvatskoj počeli pojavljivati nedugo nakon što smo pristupili NATO-u, ali u nju se nisam osobno uvjerio, tako da ju ne mogu garantirati. Ali definitivno mogu garantirati da danas postoje i u Hrvatskoj, u što se lako možete i sami uvjeriti, pogledajte koji put prema gore.
Neću davati više informacija jer sumnjam u njihovu točnost, ne želim pasti u zamku teoretičara zavjera niti vas želim previše zamarati. Ako mislite da je tema vrijedna malo većega dijela vaše pažnje, pročeprkajte malo internetom, ima jako puno ljudi koji su spremni podijeliti informacije ovakvoga tipa. I ponovit ću, ne vjerujte meni, ako mislite da su sve ovo gluposti, vama na dušu... Jer također sam mišljenja da u ovakvim temama treba zadržati kritičko razmišljanje.
Al što je još važnije, treba i otvoriti oči, jednom sam dobio komentar od frendice na ovu temu: "Kako znaš da nisu jednostavno počeli koristiti jeftinije gorivo ili tako nešto?". Da, jeftinije gorivo, mora da je to... Ovakve nam se stvari događaju doslovno ispred (iznad*) nosa.
P.S.
Ove informacije nikako nemaju svrhu proširiti strah, nego znanje i svijest."
Samo živi samo budi i svi odgovori doći će sami....
nedjelja, 20.03.2011.
No comment
Libija = Problem, reakcija, rješenje.... Savezničke snage napale bolnice u Libiji.... Stranci u Libiji = stvaranje rata.... Yemen = svakih 10 sekundi jedan upucani prosvjednik.... Invazija Libija 19. ožujka - na isti dan kada i invazija Iraka 2003 - Okultizam
petak, 18.03.2011.
Loca
Osjeti miris zraka i miris promjene. Nemoguće je poreči da se nešto ne mijenja. Nepoznanik od jučer, sada postaje brat, po cilju, slobodi i poštenju. Dolazi li novi svijet i novo doba gdje će svi ljudi postati braća... Svijet ljubavi, istine i poštenja. Nešto do sada neviđeno. Osjećaj kada pobijediš strah je neprocjeniv, osjećaj ostvarenosti svojih snova. Annunaki, Novi svjetski poredak, EU, fašizam, strah, GMO, ropstvo, strah, uništenje okoliša, hoće li to za sva vremena postati prošlost i doći zlatno doba kako kaže mayanski kalendar... Mir i dobro....
četvrtak, 17.03.2011.
Op, op
Evo nakon nekog vremena post. Nova energija, nova svijest. Svijet se budi kao nikad do sada, izlazi iz bolesti u novo doba. Otkrivaju se pedofilski krugovi. Japan udaraju potresi, uništene nuklearne elektrane, radijacija. Dali je za to kriv HAARP ili harmonična energija koja liječi zemlju od bolesti i negativnosti? Prosvjedi u mnogim zemljama. Bliski istok ustaje i još se bori protiv tiranije. Također Hrvatska izlazi iz komunističkog straha i mladi lavovi se bude. Svi smo mi povezani i svi smo mi jedno. Poštenje, istina i ljubav.
